Lule - klasično uživanje mira

"Ovu ću priču započeti s razdobljem upotrebe glinenih lula iako znam da navika pušenja lula ide još dalje u povijest. Taj izbor nije slučajan, već je posljedica činjenice da je upravo s glinenim lulama među pušačima duhana pokrenut trend kakav poznamo danas.

U elizabetansko doba glinene su lule bile prilično otmjene, s tankim glavama i dugim kamišem (trup, drška, op.a.). Nizozemci su redizajnirali ove glinene lule povećanjem glave i produženjem kamiša. Tako je nastala lula zvana Alderman, koju je službeno predstavio William II. oko 1700. godine. Englezi su prihvatili lule Alderman i ukrasili ih krivuljom na kamišu te nazvali "Yard of Clay" ili "Churchwarden", kako ih još uvijek nazivaju. Uloga dugačkog kamiša bila je u tome da pušaču dopusti odmaranje ruke i glave lule na stolici. Mala izbočina na donjoj strani glave zaustavljala je vruću glinu od spaljivanja stolice. Kasnije je ta izbočina postala više estetski dio kraćih lula nego potreba. Churchwarden lule bile su u modi među višom klasom elizabetanskog vremena. Među pukom pušile su se, međutim, kraće lule. Oko 1840. godine proizvođač lula Francois Comoy počeo je izrađivati lule iz korijena Bijelog vrijesa (fran. Bruyere; engl. Briar) u francuskom gradiću Saint-Claude. Prvi pak Briari predstavljeni su u Engleskoj tek oko 1854. godine, a Britanci su mjesto Saint-Claude prozvali "Glavnim gradom izrade lula". U to doba samo su ravne lule bile izrađivane od Briara i obično su bile opremljene s piskom od jantara, vulkanita ili roga. Američki Indijanci dizajnirali su lule u obliku slova Y. Donji kraj cijevčice je poguran u malu nakupinu gorućih listova duhana, a pušač je udisao dim kroz nosnice. Ova metoda pušenja nije se svidjela sofisticiranim Španjolcima koji su u Ameriku stigli 1492. godine. Ipak takve lule, čak jednostavnijeg osnovnog uzorka, još se puše u Južnoj Americi i Jugoistočnoj Aziji. Australski Bušmani imaju istu vrstu lule, koja je karakteristična za primitivne narode. Složenije i ukrašenije verzije ravne cjevaste lule još se danas koriste u Afganistanu i dijelovima Japana.

Lule što ih sakupljači duhanskih antikviteta zovu zemljanim lulama (mound pipes) dolaze jedino iz Sjeverne Amerike, a nađene su na starim pogrebnim humcima Indijanaca. Izrađene su od vrlo tvrdog kamena, obično granita ili porfira, te imaju karakterističan oblik. Naime, kamiš lule je plosnat i zaobljen nadolje, glava je smještena na sredini umjesto na vrhu kamiša. Ove zemljane lule sakupljaju se ne samo zbog njihove starosti i oblika, već i zbog prelijepih izradbenih detalja kojima su ukrašene. Životinje, ribe ili ptice vrlo su često ugrađene u izradu glave na vrlo atraktivan način, također su nađene i lule s izrezbarenim ljudskim likovima.

Lula mira američkih Indijanaca nije bila izmišljotina scenarista vesterna, već stvarni i bitan dio života sjevernoameričkih Indijanaca. Indijanci su je zvali calumet i predstavljala je jednu od najvećih vrijednosti plemena. Crvena glina iz koje se izrađivala glava, kopala se na određenom svetom mjestu. Sva plemena, čak i kada su međusobno ratovali, mogla su doći u miru da prikupe materijal za izradu lule. Kamiš lule, nekih 1.2 do 1.5 metara, ukrašavan je u posebnom stilu koji je bio jedinstven za svako pleme. Ratna lula bila je mnogo manje značajna.

Hubble bubble, službeno poznata kao vodena lula, hookah ili, u Indiji, nargila, iskoristila je vrlo praktičnu i razumnu ideju. Između gorućeg duhana i piska postoji spremnik vode kroz koji prolazi dim. Ovime se odstranjuju neke nečistoće i hladi dim. Bilo koji pušač lula koji je probao nargilu zna razliku i cijeni je. Mana vodene lule je što pušač mora ostati na jednom mjestu. Ona nipošto ne pristaje uz neprekidno kretanje koje je obilježje modernog zapadnog života. Međutim, Kinezi i mnogi njihovi susjedni narodi puše drugu verziju vodene lule, koja se pravi od metala i visoka je samo 230-250 mm te se može lako prenositi."

[You must be registered and logged in to see this link.]

poseduje netko [You must be registered and logged in to see this link.] ovog proizvođača... več mi dugo izgledajo interesantno... više od clayuša

stvarno zgodno izgledaju, ali ako mene pitas, vise kao ukras nego kao nesto u sto bih volio staviti duhan i zapaliti...

probao jednom, problem kod porculanki i glinuša je ogromna temperatura koju razvija gorenje, lula ima preko stotinu stupnjeva, nije baš za držanje u rukama. I... ima dosta mišljenja, ja nisam stigao razviti svoje, da mjenja okus duhana - na lošije.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Meštre izgleda pametno zamišljeno... al kažete da ne valja?

pa ne kažem da ne valja, samo da ima problema kod pušenja. Inače te lule su vrlo male, da ne bude zabune i vrlo osjetljive. Gore od merica....ali tko voli neka izvoli. Uvijek je jedna logika ( i moja takođe ) Ako je nešto jako dobro, zašto se ne prepozna i svi ne navale na to? Bilo je pisano, i na ovom forumu, o takvim eksprimentima, od Falkonica do pirolitičkog grafita, na kraju dobre ideje ( sa određenim problemima )ali nije ih prepoznalo tržište...............

to je ono bitno... iskustvo i stav
Kad kažete da su malene ...nikako za mene ..a sjetljivije od meera.. gibam "na ljevo"

Još jedan naziv za huku je šiša, e sad moguće su dvije etimologije, jedna je od turskog şişe - boca, a druga od hašiša.

Leo je napisao/la:

Još jedan naziv za huku je šiša, e sad moguće su dvije etimologije, jedna je od turskog şişe - boca, a druga od hašiša.

rekao bih da je u pitanju ovo prvo.

Probao sam i jedno i drugo.
Glina je fina za pušiti, ne pušta nikakav okus, jedino se zna dogoditi da se pregrije guhan pa se baš i ne osjeti ni aroma duhana. Krhke jesu, imao sam dvije, kad padni razlete se u sto komada.
Imao sam i jednu od glaziranog porculana, to je bilo strava i užas za pušiti. Baš strava i užas. Grijalo se previše, peklo je i davalo je okus po spaljenoj zemlji.

E Leo, hvala na detajlima, vrlo poučno

Imam glinenu, nije losa za pusenje jer ne daje nikakve dodatne arome, ali je sacuvaj boze za drzanje jer je vrela u..., a pride i veoma krhka.